Put svile naziv je za niz drevnih trgovačkih putova koji su povezivali Kinu i Europu. Put svile pr. Razvio se od 100. do 1500. godine. Ceste su prolazile oko 8050 km između istočne Kine i Mediterana u planinskim i pustinjskim zemljama Srednje Azije i Bliskog Istoka.
Još u najstarija vremena postojale su veze između Kine i Europe Zasnivale su se na razmjeni trgovačke robe, omogućavale diplomatske kontakte i doprinosile spoznajama o drugim kulturama. Te veze nisu bile kontinuirane, odvijale su se uglavnom preko posrednika i uvijek nanovo bile prekidane i na duže vrijeme kada su trgovina, promet i razmjena informacija bili ometani.
Put svile dobio je ime po obilju kineske svile koja se na njemu nosila. Gradovi koji su prolazili putem pružali su prolaznicima hranu, vodu i sklonište, kao i robu za kupovinu. Među tim gradovima je Khotan (danas Hotan, Kina) poznat po žadu. Regija Fergana, koja se danas nalazi na teritoriju Uzbekistana, bila je poznata po svojim moćnim konjima.
Većina proizvoda prevožena je Putom svile kamp prikolicama deva u suhoj, surovoj klimi. Do 800. godine poslije Krista promet na Putu svile smanjio se jer su se trgovci okretali sigurnijim morskim putovima. U 13. i 14. stoljeću doživjelo se intenzivno posljednje razdoblje kada su Mongoli dominirali Srednjom Azijom i Kinom.
Za Zapad je svila bila najvažnija trgovačka roba koja je prolazila Putom svile. No, taj put iskrivljuje stvarnost trgovine, jer su se osim svile tim trgovačkim putom razmjenjivane i druge robe. Karavane koje su išle prema Kini nosile su, između ostalog, zlato, bjelokost, drago kamenje i zlato. Iz Kine prema Europi prevoženi su prije svega krzno, keramika, žad, bronca, lak i željezo. Uz put, dio tih dobara zamjenjivan je, i mijenjao je više puta vlasnike prije nego što bi stigao na krajnje odredište. Pored svile, sve do novijeg vremena su vrlo važna roba za razmjenu s jugoistočnom Azijom bili začini. Koristilo ih se ne samo kao začine, nego i kao lijekove, anestetike, afrodizijake, parfeme ali i za pripremu "čarobnih napitaka".
Putom svile nisu se kretale samo robe kao začini, svila, staklo i porculan. S trgovinom su putovale i religije i kulture. Tako je putom svile u Kinu i Japan došao i budizam i tu postao prevladavajuća religija. I kršćanstvo je tim putem došlo do tadašnjeg glavnog grada, kako je dokumentirano na jednoj kamenoj ploči u današnjem Xi´anu. Duž puta svile su do Arapa, a od njih kasnije i u Europu stigli znanje o papiru i barutu.
Veliki problem je bila sigurnost trgovačkih putova. Od Kine do Egipta razbojnici su napadali karavane na najužim mjestima puta, otimajući im robu. Zbog toga je carstvo Han dodjeljivalo karavanama posebnu vojnu pratnju, a i produžili su Kineski zid uz karavanski put. Organizacija međukontinentalne trgovine bila je vrlo zahtjevna. Trebalo je na jednom mjestu okupiti tisuće životinja, veliki broj goniča i tone trgovačke robe, a onda sve to pokrenuti. Uz to, trebalo je brinuti o očuvanju života ljudi i životinja na dugom putu uz teške klimatske i zemljopisne uvjete. Trgovci obično nisu putovali cijelim putem da bi prodali robu. Trgovina se odvijala preko više posrednika. Dok su zapadni dio puta svile dugo kontrolirali Prati, a kasnije Sasanidi, u središnjim dijelovima Azije razmjenom su dominirala prije svega nomadska plemena. Kao prijevozno "sredstvo" veliki, vjerojatno i najveći, značaj imale sudvogrbe deve podrijetlom iz središnje Azije. Njihova prednost pred jednogrbim je ta što su manje osjetljive na temperature a imaju i zimsko krzno. Tim osobinama su dobro prilagođene obilježjima kontinentalne koja vlada stepama i brdskim područjima s velikim visinskim razlikama. Zbog tih osobina dvogrbe deve se koriste od početka trgovinskih odnosa.
Put svile danas ima još samo romantično, pustolovno značenje.
