DAN EUROPE - 9. svibnja

Dan Europe europski je i hrvatski spomendan koji se obilježava 9 svibnja. Naime, 9. svibnja 1950 godine Robert Schuman tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Taj prijedlog, poznatiji kao Schumanova deklaracija smatra se početkom stvaranja Europske unije.

Danas se deveti svibnja, uz himnu i zastavu uzima kao europski simbol. Vijeće Europske unije u Milanu 1985. godine donijelo je odluku kojom se 9. svibnja svake godine obilježava kao Dan Europe. Tijekom tog dana odvijaju se aktivnosti i festivali koji Europu približavaju njenim građanima. Za posjetitelje su tog dana sve institucije Europske unije otvorene. Slogan pratećih akcija svake godine određuje zemlja koja je u tom razdoblju predsjedavajuća Europske unije.

Dan Europe, 9. svibnja, obilježava početak danas već polustoljetnog integracijskog procesa u zapadnoj Europi, tijekom kojeg je stvorena Europska unija u svom današnjem obliku. Tog je datuma 1950. godine objavljena poznata Schumanova deklaracija, koja se smatra prvim političkim dokumentom na temelju kojeg je započelo postupno povezivanje zapadno europskih zemalja u geografski sve veću, a ekonomski i politički sve povezaniju cjelinu. Schumanova deklaracija definirala je prvobitnu jezgru tog povezivanja - sporazum između Francuske i Njemačke o objedinjavanju proizvodnje tada strateški važnih proizvoda, ugljena i čelika, u okviru i pod upravom jednog novog, naddržavnog tijela - Europske zajednice za ugljen i čelik, EZU» (European Coal and Steel Community, ECSC/Communauté européenne du charbon et de l'acier, CECA). Pozadina donošenja Schumanove deklaracije bila je ne samo ekonomski teška, već i politički neizvjesna situacija u Europi, tek izašloj iz Drugog svjetskog rata. Hladni rat između - Istoka i Zapada prijetio je eskalacijom u oružani sukob s nesagledivim posljedicama, a položaj podijeljene Njemačke do krajnosti je zaoštravao odnose donedavnih saveznika - zapadne Europe i SAD-a, s jedne, te Sovjetskog Saveza, s druge strane. Uz to, strahoviti ljudski i materijalni gubici koje je Europa pretrpjela u dvama svjetskim ratovima te ekonomska kriza tridesetih godina dvadesetog stoljeća nalagali su što brže iznalaženje rješenja koje bi onemogućilo nove ratne sukobe na Starom kontinentu. Stoga je autor ove deklaracije, ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman, a na prijedlog drugog značajnog francuskog političara tog doba, Jeana Monneta2, te uz podršku kancelara Njemačke Konrada Adenauera, ključnom odrednicom deklaracije označio upravo objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika, u to doba temelja ne samo ekonomskog prosperiteta, već i vojne industrije. Prema Schumanu, bio je to “prvi korak prema europskoj federaciji”. 

Značajno je napomenuti i to da je od samog početka pristup Ekonomskoj zajednici za ugljen i čelik bio otvoren i drugim zemljama, pa su tako u formalnom osnivanju ove zajednice, potpisivanjem Pariπkog ugovora 18. travnja 1951. godine, sudjelovale, uz Francusku i Njemačku, i Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Otada, a na temelju Schumanova plana, proces europske integracije dobio je zamah: šest godina kasnije, 25. ožujka 1957. godine, Rimskim ugovorima šest zemalja potpisnica Pariπkog ugovora osnovalo je još dva međunarodna tijela: Europsku ekonomsku zajednicu, EEZ (European Economic Community, EEC/Communauté économique européenne, CEE) i Europsku zajednicu za nuklearnu energiju (European Atomic Energy Community/Communauté européenne de l'énergie atomique, Euratom). U svakom od tri posljednja desetljća dvadesetog stoljeća europska obitelj proširivala se novim valom pridruživanja. Tako su sedamdesetih godina članicama postale Danska, Irska i Velika Britanija, a osamdesetih mediteranske zemlje: Grčka, Španjolska i Portugal. Godine 1992.,na sastanku u Maastrichtu, tadašnjih dvanaest članica Europske ekonomske zajednice Ugovorom o Europskoj uniji utemeljuje Europsku uniju. Važnost ovog ugovora je dvojaka: za zemlje članice Europske unije otpočeo je proces ekonomskog i monetarnog ujedinjavanja te formiranja zajedničkog tržišta, dok je za zemlje srednje i istčne Europe po prvi put otvorena mogućnost približavanja Europskoj uniji. Već tri godine kasnije, 1995., uslijedio je treći val proširenja: članicama Europske unije postaju Švedska, Finska i Austrija. Za Ovakav uspješan razvoj prvotne koncepcije ujedinjene Europe potaknuo je predsjednike država i vlada, okupljene na Milanskom summitu 28. i 29. lipnja 1985. godine, da, u znak sjećanja na povijesnu Schumanovu deklaraciju, proglase 9. svibnja Danom Europe.

Robert Schuman (1886. - 1963.) životni put Roberta Schumana predstavlja prototip pravog Europljanina. Rođen je u Luksemburgu, a odrastao je u Lorraini, danas francuskoj pokrajini koja je u to vrijeme pripadala Njemačkoj. Kao mladić, studirao je pravo u Berlinu, Bonnu, Münchenu i Strasbourgu, nakon čega se zaposlio kao pravnik u Metzu (Francuska). Rođenjem njemački državljanin, nakon 1918. godine, kad Lorraine dolazi pod francusku upravu, dobiva francusko državljanstvo. Tijekom života Schuman je obnašao nekoliko važnih dužnosti. Političku je karijeru započeo još 1919. godine, kao zastupnik Thionvilla u Francuskoj nacionalnoj skupštini. Za njemačke okupacije Francuske, tijekom Drugog svjetskog rata, zatočio ga je Gestapo. Nakon uspješnog bijega, priključuje se francuskom pokretu otpora. Po završetku Drugog svjetskog rata, Schuman pristupa francuskom Narodno-republikanskom pokretu (1945.-1962.), zatim postaje ministar financija (1946. i 1947.) te predsjednik vlade (od 1947. do 1948. i ponovo 1957.). Dužnost ministra vanjskih poslova u francuskoj vladi obnaša od 1948. do 1953. godine, kada se posvetio promicanju ideje ujedinjenja Europe. Schuman je uporno zagovarao miran sporazum s Njemačkom. Godine 1950. preložio je ujedinjenje proizvodnje ugljena i čelika Francuske i Njemačke te njihovo stavljanje pod zajedničku nadnacionalnu vlast, prema prijedlogu Jeana Monneta. Taj tzv. Schumanov plan oživotvoren je 1951. godine stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik, πto je bio prvi korak prema stvaranju Europske unije. Godine 1958., tada član Kršćanske demokratske parlamentarne skupine, Schuman je jednoglasno izabran za prvog predsjednika Zajedničke skupštine, današnjeg Europskog parlamenta.

Schumanova deklaracija od 9. svibnja 1950. Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju. Doprinos koji organizirana i živa Europa može dati civilizaciji neophodan je za održavanje miroljubivih odnosa. Francuska, koja je više od 20 godina predvodila napore oko ujedinjene Europe, uvijek je kao bitni cilj naglašavala slušenje miru. Ujedinjena Europa nije ostvarena, imali smo rat. Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti solidarnost de facto. Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke. Svaka mjera koja se poduzme mora se, u prvom redu, odnositi na ove dvije zemlje. Imajući u vidu taj cilj, francuska vlada predlaže da se odmah poduzmu mjere glede jednog ograničenog, ali presudnog pitanja: ona predlaže da francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika, kao jedna cjelina, bude stavljena pod zajedničku nadležnost Visokog povjerenstva, u sklopu jedne organizacije koja je otvorena za sudjelovanje i drugih zemalja Europe. Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe, što će promijeniti sudbinu onih regija koje su se dugo bavile proizvodnjom oružja, a čije su najčešće žrtve bile one same. 

Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć. Uspostava ove snažne proizvodne cjeline, koja je otvorena prema svim zemljama koje su voljne sudjelovati i koja se definitivno opredijelila da svim zemljama članicama pruži osnovne proizvode za industrijsku proizvodnju pod istim uvjetima, smatrat će se istinskim temeljima za njihovo gospodarsko ujedinjenje. Ova će se proizvodnja nuditi cijelom svijetu, bez razlike i iznimaka, s ciljem da se doprinese podizanju životnog standarda i promicanju uspostave mira. Uz povećane resurse Europa će se moći usmjeriti na ostvarenje jedne od svojih bitnih zadaća - razvitak afričkog kontinenta. Na taj će se način, jednostavno i brzo, ostvariti ona fuzija interesa koja je neophodna za uspostavljanje jedinstvenog gospodarskog sustava; to može biti poticaj iz kojeg će izrasti šire i dublje zajedništvo među zemljama koje su dugo bile međusobno suprotstavljene kroz krvave podjele. Objedinjavanjem osnovne proizvodnje i uspostavom novog Visokog povjerenstva, čije će odluke biti obvezujuće za Francusku, Njemačku i druge zemlje članice, ovaj će prijedlog biti prvi konkretni temelj europske federacije koja je neophodna za očuvanje mira.

 U svrhu promicanja ostvarenja definiranih ciljeva, francuska je vlada spremna započeti pregovore na sljedećim osnovama: zadaća koju će imati ovo zajedničko Visoko povjerenstvo bit će da se u najkraćem mogućem roku osigura modernizacija proizvodnje i unapređenje njezine kvalitete; ponuda ugljena i čelika pod jednakim uvjetima na francuskom i njemačkom tržištu, kao i na tržištima drugih zemalja članica; razvitak zajedničkog izvoza u druge zemlje; ujednačavanje i poboljšanje uvjeta života za radnike u ovim industrijskim granama. Kako bi se ostvarili ovi ciljevi, počevši od vrlo različitih uvjeta u kojima se nalazi proizvodnja zemalja članica u ovom trenutku, predlaže se da se uvedu određene prijelazne mjere, kao πto je primjena plana proizvodnje i ulaganja, uspostava kompenzacijskog mehanizma za ujednačavanje cijena i osnivanje fonda za restrukturiranje kako bi se omogućila racionalizacija proizvodnje. Promet ugljena i čelika između zemalja članica odmah će se osloboditi svih carinskih davanja i na njih se neće primjenjivati različite cijene prijevoza. Postupno će se stvoriti uvjeti koji će spontano osigurati veću nacionalnu raširenost proizvodnje na najvišoj razini produktivnosti. 

Za razliku od međunarodnih kartela koji su skloni nametanju restriktivnih mjera na distribuciju i eksploataciju nacionalnih tržišta, kao i održavanju visoke dobiti, ova će organizacija osigurati stapanje tržiπta i rast proizvodnje. Gore definirana bitna načela i obveze bit će predmet sporazuma koji će države potpisati i podastrijeti svojim parlamentima na ratifikaciju. Pregovori koji su potrebni za rješavanje pojedinosti u vezi s primjenom provest će se uz pomoć arbitra koji će se imenovati uzajamnim dogovorom. Njemu će se povjeriti zadaća da osigura da ostvareni sporazumi budu u skladu s utvrđenim načelima, a u slučaju da pregovori dosegnu mrtvu točku, on će odlučiti o tome koje se rješenje treba usvojiti. Zajedničko Visoko povjerenstvo, kojem je povjereno upravljanje ovim planom, bit će sastavljeno od neovisnih osoba koje imenuju vlade, poštujući ravnomjernu zastupljenost. 

Zajedničkim će se dogovorom između vlada odabrati predsjedatelj. Odluke ovog povjerenstva bit će izvršive u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama članicama. Odgovarajućim mjerama osigurat će se sredstvo priziva protiv odluka Povjerenstva. Predstavnik Ujedinjenih naroda ovlastit će se i uputiti da dvaput godiπnje Ujedinjenim narodima podnese javno izvješće, u kojem će iznijeti podatke o funkcioniranju ove nove organizacije, posebno što se tiče očuvanja njezinih ciljeva. Institucija Visokog povjerenstva ni na koji način neće prejudicirati metode vlasništva nad poduzećima. Visoko povjerenstvo uzet će u obzir ovlasti koje su povjerene Međunarodnoj upravi za Ruhr i obveze svih vrsta koje su nametnute Njemačkoj, sve dok iste ostanu na snazi.

Zastava Vijeća Europe i Europske unije Ideja o europskoj zastavi potječe zapravo od Vijeća Europe (VE). Od samoga osnutka 1949. godine, Vijeće Europe (sa sjedištem u Strasbourgu) nastojalo je pronaći simbole s kojima će se Europljani identificirati. Parlamentarna skupština Vijeća Europe 25. listopada 1955. donijela je jednoglasnu odluku o europskoj zastavi - Europu će simbolizirati krug načinjen od dvanaest zlatnih zvijezda na plavoj podlozi. Odbor ministara Vijeća Europe taj je prijedlog prihvatio na sastanku održanom 8. prosinca 1955. godine. Sudionici Vijeća su otada na mnogim javnim forumima poticali druge europske institucije da prihvate europsku zastavu. Time će se, vjerovali su u Vijeću Europe, ojačati ideja solidarnosti među različitim organizacijama u ujedinjenoj i demokratskoj Europi. Nakon više od dva desetljeća, zastupnici u Europskome parlamentu (EP) pokrenuli su inicijativu da plavo-zlatna zastava postane simbolom tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ). Nacrt rezolucije o zastavi, koji je podnio EP, podudario se s prvim izravnim izborima za Europski parlament 1979. godine. U travnju 1983. Europski je parlament prihvatio spomenutu rezoluciju. Bilo je samo pitanje vremena kada će zastava Vijeća Europe postati žlužbenim simbolom Europske ekonomske zajednice. Na visokom skupu Europskoga vijeća u Fontainebleau 1984. godine istaknuto je, između ostalog, da je promicanje europskoga imidža i identiteta sastavni dio približavanja procesa europskih integracija europskim građanima. Potpora zastavi Vijeća Europe dodatno je potvrđena u ljeto 1985. na sastanku Odbora za narode Europe u Milanu. Konačna službena potvrda trebala je još od Vijeća Europe te EU (tada još EEZ), plavu zastavu sa 12 zvijezda službeno kao vlastiti simbol koristi od početka 1986. godine. Europsku zastavu, dakle, danas dijele Europska unija i Vijeće Europe. Početkom trećeg tisućljeća zastava je postala naj prepoznatljivim simbolom ujedinjene Europe. Vijeće Europe i institucije Europske unije u više navrata izrazile su zadovoljstvo zbog toga što među europskim građanima raste svijest o značenju europske zastave. Europska komisija, pak, u suradnji s Vijećem Europe, brine o tome da se taj simbol Europe upotrebljava na odgovarajući način i u odgovarajućim prilikama, s dignitetom i poštovanjem. Himna Vijeća Europe i Europske unije Odu radosti, završni dio Devete simfonije Ludwiga van Beethovena, za svoju je himnu najprije izabralo Vijeće Europe 1972. godine. Od 1986., pak, tadašnja je Europska zajednica jednoglasno odlučila da Oda radosti postane himnom ujedinjene Europe kojom je prilikom i upčen poziv jednom od vodećih svjetskih dirigenata, Herbertu von Karajanu, da glazbeno aranžira Odu.

Kronologija stvaranja Europske unije 9. svibnja 1950. 

Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, u govoru koji je inspirirao Jean Monnet, predlaže da Francuska, Savezna Republika Njemačka i bilo koja druga europska zemlja koja im se želi pridružiti, ujedine svoje izvore ugljena i čelika.

18. travnja 1951. šest zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka) u Parizu potpisuje Ugovor kojim se osniva Europska zajednica za ugljen i čelik. 

25. ožujka 1957. U Rimu su potpisani ugovori kojima se osnivaju Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju. 

1. siječnja 1973. Danska, Irska i Velika Britanija pristupaju Zajednici. 

9. i 10. prosinca 1974. Na sastanku na vrhu u Parizu, šefovi država ili vlada zemalja članica odlučuju se sastajati tri puta godišnje, kao Europsko vijeće, te odlučuju da se zastupnici u Europski parlament biraju općim pravom glasa. 

6. i 7. srpnja 1978. Na Europskom vijeću u Bremenu, Francuska i Njemačka predstavljaju program za užu monetarnu suradnju, tj. za Europski monetarni sustav. 

13. ožujka 1979. Europski monetarni sustav počinje djelovati. 

7. i 10. lipnja 1979. Održani su prvi opći izbori za 410 mjesta u Europskom parlamentu. 

1. siječnja 1981. Grčka pristupa Zajednici. 

1. siječnja 1986. Španjolska i Portugal pristupaju Zajednici. 

17. i 28. veljače 1986. U Luksemburgu i Den Haagu potpisan je Jedinstveni europski akt.

9. studenog 1989. Pad Berlinskog zida.

29. svibnja 1990. U Parizu je potpisan ugovor o osnivanju Europske banke za obnovu i razvoj. 

19. lipnja 1990. U Schengenu je potpisan Ugovor o ukidanju graničnih kontrola. 

3. listopada 1990. Njemačka je ponovo ujedinjena. 

7. veljače 1992. U Maastrichtu je potpisan Ugovor o Europskoj uniji. 

1. siječnja 1993. Uvođenje jedinstvenog tržišta. 

1. siječnja 1995. Austrija, Finska i Švedska pristupaju Uniji. 

26. ožujka 1995. Schengenski sporazum stupa na snagu. 

1. siječnja 1999. Jedanaest zemalja Europske unije ulazi u treću fazu Europske monetarne unije i usvaja euro. 

26. veljače 2001. U Nici je potpisan Ugovor o sastavu i djelovanju institucija Unije nakon proširenja. 

1. siječnja 2002. Kovanice i novčanice eura ulaze u opticaj. 

1. lipnja 2002. Kovanice i novčanice nacionalnih valuta zemalja Europske unije, članica Europske monetarne unije, povlače se iz opticaja.